Ovi faktori imaju značajan utjecaj na prihvatljivost vode za piće i druge svakodnevne namjene.

Miris vode:

Miris vode može varirati od osjetljivog i blagog do neprijatnog i oštrijeg. Voda može imati prirodni miris koji potječe od mineralnih tvari prisutnih u vodi. Međutim, prisutnost nekih kemijskih spojeva, mikroorganizama ili drugih nečistoća može uzrokovati nepoželjan miris. Na primjer, prisutnost sumpornih spojeva može rezultirati mirisom poput truleži jaja, dok prisutnost algi ili bakterija može proizvesti neprijatan miris truljenja.

Okus vode:

Okus vode može varirati od bezokusnog do gorčeg, metalnog ili kemijskog okusa. Prisutnost različitih tvari u vodi može utjecati na okus. Na primjer, visok sadržaj željeza može uzrokovati metalni okus, dok prisutnost organskih tvari ili kloriranje vode može rezultirati neugodnim kemijskim okusom.

Čimbenici koji utječu na miris i okus vode:

1. Prirodni minerali: Minerali poput željeza, bakra i mangana mogu dati vodi određen okus.
2. Organske tvari: Organske tvari kao što su alge i biljne materije mogu utjecati na miris i okus vode.
3. Kemijske tvari: Prisutnost kemijskih zagađivača kao što su pesticidi, industrijski otpad ili deterdženti može uzrokovati nepoželjan miris i okus.
4. Mikroorganizmi: Bakterije, virusi i alge mogu proizvesti nepoželjan miris i okus ako se razmnože u vodi.
5. Kloriranje: Kloriranje vode, iako važno za dezinfekciju, može dati vodi blag kemijski okus.
6. Voda iz različitih izvora: Voda iz različitih izvora poput površinskih voda, bunara ili podzemnih izvora može imati različite mirise i okuse.

Značaj mirisa i okusa:

Miris i okus vode imaju važnu ulogu u ocjenjivanju njezine kvalitete i prihvatljivosti za piće. Ljudi su osjetljivi na promjene u mirisu i okusu vode te često percipiraju vodu s nepoželjnim mirisom i okusom kao manje čistu i sigurnu za konzumaciju. Stoga je kontrola mirisa i okusa važan dio procesa pročišćavanja vode kako bi se osigurala visoka kvaliteta vode koja će biti prihvatljiva za konzumaciju i druge namjene.

Postoje različite tehnike i tehnologije koje se koriste za poboljšanje mirisa i okusa vode kako bi se osigurala visoka kvaliteta i prihvatljivost za konzumaciju.

Neke od ovih tehnika uključuju:

1. Aktivni ugljen (adsorpcija): Aktivni ugljen se koristi za uklanjanje organskih tvari, kemikalija i nečistoća koje mogu uzrokovati nepoželjan miris i okus vode. Aktivni ugljen ima veliku površinu i sposobnost adsorpcije različitih tvari.

2. Ozonacija: Ozon je jak oksidans koji se koristi za oksidaciju i razgradnju organskih tvari i mikroorganizama u vodi. Ovaj proces može poboljšati miris i okus vode tako da razgrađuje tvari koje uzrokuju neugodne mirise i okuse.

3. Kloriranje: Klor se koristi za dezinfekciju vode i uklanjanje mikroorganizama. Kloriranje može također pomoći u neutralizaciji nekih tvari koje uzrokuju nepoželjan miris i okus.

4. Aeracija: Aeracija uključuje izlaganje vode zraku kako bi se prirodno uklonili nepoželjni mirisi i okusi. Ovaj proces može pomoći u ispuhivanju plinova i tvari koje doprinose neugodnom okusu.

5. Filtracija s aktivnim ugljenom: Filtracija vode kroz sloj aktivnog ugljena može ukloniti organske tvari i tvari koje uzrokuju nepoželjan miris i okus.

6. Ultrafiltracija i reverzna osmoza: Ove tehnologije filtracije koriste membranske sustave za uklanjanje tvari koje doprinose nepoželjnom mirisu i okusu, kao i drugim nečistoćama.

7. Upotreba adsorpcijskih materijala: Specifični adsorpcijski materijali mogu se koristiti za uklanjanje tvari koje uzrokuju miris i okus. Primjerice, zeoliti se mogu koristiti za uklanjanje metala i kemijskih spojeva.

8. Korištenje UV dezinfekcije: Ultraljubičasto (UV) svjetlo može se koristiti za uništavanje mikroorganizama i oksidaciju organskih tvari koje utječu na miris i okus vode.

Izbor odgovarajuće tehnike ovisi o specifičnim problemima mirisa i okusa vode, kao i drugim karakteristikama vode. 

Kombinacija različitih tehnika često se koristi kako bi se postigla optimalna kvaliteta vode u smislu mirisa i okusa.