Prisutnost organske materije u vodi može imati različite posljedice, uključujući:

1. Zamućenje vode: Velike čestice organske materije mogu uzrokovati zamućenje vode, smanjujući prozirnost i estetsku vrijednost vode.

2. Biološka potrošnja kisika (BPK): Organska materija u vodi služi kao hrana za bakterije i druge mikroorganizme. Njihova razgradnja koristi kisik prisutan u vodi, što može rezultirati smanjenjem koncentracije kisika u vodi. Smanjeni kisik može dovesti do smrti vodenih organizama i poremećaja ekosustava.

3. Proizvodnja toksičnih spojeva: Raspad organske materije može rezultirati stvaranjem toksičnih spojeva, uključujući amonijak, nitrate i fosfat.

4. Povećanje potrošnje kemikalija: Prisutnost organske materije može zahtijevati veće količine dezinficijensa i drugih kemikalija kako bi se osigurala sigurnost vode za piće.

Kako bi se kontrolirala prisutnost organske materije u vodi, koriste se različite tehnike pročišćavanja:

1. Flokulacija i koagulacija: Dodavanje koagulanata kao što su aluminijev sulfat i željezni klorid promiče aglomeraciju čestica organske materije, olakšavajući njihovo uklanjanje iz vode.

2. Biološki tretmani: Upotreba bakterija i mikroorganizama za razgradnju organske materije u biološkim reaktorima.

3. Aktivni ugljen: Aktivni ugljen adsorbira organske tvari iz vode, pomažući u smanjenju mirisa i okusa te uklanjanju štetnih spojeva.

4. Oksidacija: Korištenje oksidacijskih procesa poput ozoniranja i naprednih oksidacijskih procesa pomaže u razgradnji i uklanjanju organske materije.

5. Sustavi za pročišćavanje vode: Napredni sustavi filtracije kao što su mikrofiltracija i ultrafiltracija uklanjaju čestice organske materije iz vode.

Sprječavanje prekomjerne prisutnosti organske materije u vodi ključno je za održavanje kvalitete vode, zaštitu okoliša i osiguravanje sigurnosti vode za različite namjene.

Najučestalije tehnologije za sprečavanje prisutnosti organske materije u vodi uključuju:

1. Sustavi za prikupljanje i obradu otpadnih voda: Otpadne vode iz kućanstava, industrije i poljoprivrede prolaze kroz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda kako bi se uklonila organska materija i druge nečistoće prije ispuštanja u okoliš.

2. Biološki tretmani: Biološka pročišćavanja koriste mikroorganizme kao što su bakterije i alge kako bi razgradili organsku materiju u vodi. Aerobni biološki tretmani koriste kisik za razgradnju organske tvari, dok anaerobni tretmani rade bez prisutnosti kisika.

3. Koagulacija i flokulacija: Ove tehnike uključuju dodavanje koagulanata kako bi se formirali flokovi ili aglomerati čestica organske tvari. To olakšava njihovo uklanjanje putem taloženja ili filtracije.

4. Aktivni ugljen: Aktivni ugljen ima visoku adsorpcijsku sposobnost za organske tvari. Dodavanje aktivnog ugljena u proces pročišćavanja može ukloniti organske tvari iz vode.

5. Oksidacijski procesi: Oksidacija koristi kemikalije ili fizikalne procese poput ozoniranja ili naprednih oksidacijskih procesa kako bi se razgradile organske tvari u vodi.

6. Uklanjanje mikroorganizama: Sustavi dezinfekcije poput kloriranja, UV dezinfekcije ili dezinfekcije ozonom također mogu doprinijeti smanjenju prisutnosti mikroorganizama koji doprinose organskoj materiji.

7. Mikrofiltracija i ultrafiltracija: Ove tehnike filtracije koriste fine membrane kako bi se uklonile čestice i mikroorganizmi, uključujući organsku materiju, iz vode.

8. Advanced Oxidation Process (AOP): AOP koristi kombinaciju oksidacijskih procesa kako bi se razgradili i uklonili organski spojevi i mikroorganizmi iz vode.

9. Poboljšana upravljanja otpadom: U industrijskim postrojenjima, primjena boljih praksi upravljanja otpadom može smanjiti unos organske materije u vodne sustave.

Svaka tehnologija ima svoje prednosti i ograničenja, i najučinkovitija strategija često uključuje kombinaciju različitih tehnika kako bi se postigla optimalna učinkovitost u sprečavanju prisutnosti organske materije u vodi.